Valine poteškoće u pokretljivosti proizlaze iz nekoliko iskustava tokom njenog života, a ne samo iz jedne bolesti. Imala je dječju paralizu prije gotovo 70 godina, zahvaćajući njenu desnu nogu i mišiće na prednjem dijelu bedra. Ona također opisuje loša iskustva u djetinjstvu hirurgije i njege, za koja kaže da su doprinijela daljnjem rasipanju mišića ispod koljena, padu stopala i dugogodišnjim problemima s kukovima. Daljnja operacija i promjene dužine nogu povećale su poteškoće tijekom vremena.
Kasnija ozljeda dodala je još jedan veliki izazov. U 2012, Val je slomio zahvaćeni kuk. Kaže da je stanje kosti značilo da se ne može popraviti. Čak i prije te povrede, bilo joj je teško hodati, koristeći štaku u stražnjem vrtu i skuter za pokretljivost ili invalidska kolica na veće udaljenosti izvan svog doma.
Sada sebe opisuje kao korisnicu invalidskih kolica sa punim radnim vremenom. Pokušavala je ponovo naučiti hodanje od te ozljede kuka, nastavljajući fizioterapiju, otkrivajući da je rehabilitacijska podrška za njene posebne okolnosti ograničena.
“Ovo je osmi put u životu morao ponovo naučiti hodati. Želim uspjeti.”
Val je tražio podršku koja se osjećala drugačijom od štaka, okvira za hodanje i valjaka. Otkrila je da su joj štake dovele ramena prema gore, dok su druga pomagala za hodanje otežavala pronalaženje prirodnog stojećeg položaja i hoda. Mogućnost hands-free podrške također se svidjela jer je pokušavala izbjeći operaciju ramena. U ranijoj prepisci objasnila je da je bol u lijevoj ruci i ramenu također otežao pokretanje invalidskih kolica, čak i tokom putovanja oko supermarketa.
Tokom kućnih demonstracija s Ewanom, isprobala je malu pomoć za LifeGlider hodanje po svojoj kuhinji. Ono što se isticalo bila je promjena koju je osjetila u svom držanju i način na koji se njezina slabija noga kretala.
“Bio sam impresioniran isprobavanjem životne jedrilice da sam odmah ustao, vrat mi se produžio i ramena padaju.”
Dok je počela hodati, Val je primijetila da joj desna noga slijedi prirodnije. Osjećala je da ne mora podići kuk na isti način da bi napravila korak. U svojim ranijim e-mailovima opisala je da se osjeća uspravnije i uravnoteženije, podižući tu nogu naprijed, a da je ne zamahne i manje šepe.
Ove promjene su važne za Val, ali njezin je izvještaj iskren i o praktičnim poteškoćama. Korištenje LifeGlider pomagala za hodanje je zamorno za nju. Počela je s nekoliko minuta dnevno, kako je savjetovano, i kaže da je napredak bio sporiji nego što bi željela. Nastavlja vježbe i za svoju slabiju i jaču nogu.
Njena obuća je važna. Budući da joj je potrebna nakupina cipela kako bi se prilagodila razlici u dužini nogu, kaže da može koristiti samo pomoć za LifeGlider hodanje sa svojom cipelom za ispravljanje. Ona također otkriva da njen otisak može otežati manevriranje u malom WC-u, a da je za ulazak i izlazak potrebno vrijeme. Pronalaženje načina za pričvršćivanje pojasa jednom rukom ostaje još jedno praktično pitanje za nju.
Val vidi obećanje u tome što bi joj pomoć za LifeGlider hodanje mogla pomoći da radi po kući, dok želi više praktičnog doprinosa koji će joj pomoći da to maksimalno iskoristi. Njena priča govori o pronalaženju prirodnijeg načina stajanja i koraka, uz trud i podršku koju zahtijevaju vlastite okolnosti.
“Ima toliko obećanja i nisam u stanju da ga maksimalno iskoristim.”
Ovo je Valovo dosadašnje iskustvo. Još uvijek radi na hodanju koje želi postići i zatražila je dalj Mobility UK nju podršku. Njen izvještaj opisuje i razliku koju je osjetila i izazove s kojima se i dalje suočava.
Na osnovu Valovih vlastitih e-poruka Mobility UK i Ewanu. Ovo je njeno lično iskustvo, uključujući tekuće poteškoće i njen zahtjev za većom podrškom.